Nijaz Ibrulj

We analyze metaphysical foundations of the logical and epistemological construction of knowledge in Aristotle's First Philosophy. The possibility to define this construction as analytical epistemology is deduced from the fact that Aristotle used the term substance (ousía) in many equivalent expressions and different semantic roles, but with the same meaning. The basis for that is a semantic convertibility (antístrephein) of the concept of substance (or "what is", or the "essence" of being) in each of the fields of knowledge. Here we have listed the four most general aspects of the meaning of the term substance ( ousía) and expanded them to ten aspects in their specific use in the physical, logical, linguistic and ontological domains. Because of all of the above, we define Aristotle's First Philosophy (pròte philosophía) as analytical epistemology, as a system of knowledge and cognition based on a system of many senses of the term substance or conceptual conversions of the term ousía. In doing so, we observed these models of conversion of the meaning of the term substance through four predicative forms: synonymous, homonymous, paraonymous and analogical, which are based on four aspects of the concept of identity as logical sameness: that which is the same / identical (tò autón) because it belongs to the same genus (génos ), or belongs to the same / identical (tò omôion) species (eîdos), or has the same /identical (tò íson) number (aríthmos) or same/identical semantical relations (tò análogon). It can be seen that conceptual analogy (analogía) is the basis of all semantic transformations through which the concept of substance (ousía) goes in analytical epistemology.

The article presents the basics of second-order predicate logic (SOL). The need for a symbolic representation of the general quantifier is pointed out. A distinction is made between the first-order predicate logic (FOL) and the second-order predicate logic (predicates of predicates, relations of relations). The syntax and semantics of the second-order predicate logic are introduced. Logical and non-logical designators and operators, terms, rules for forming logical formulas, status of variables, and rules for variable substitution are introduced. Reference is made to Henkin's semantics of controlled predicates, and an axiomatic system of second-order predicate logic. Russell's analogy for the axiom of choice and methods of proving the validity of the deduction for second-order predicate logic are given.

Knjiga pod nazivom PORFIRIJEVO NASLJEĐE U BOSNI sadrži tri dijela: prvi dio čini uvodna studija TRANSFORMIRANI LOGOS ; drugi dio je studija BOSNIA PORPHYRIANA - nacrt razvoja logike u Bosni i Hercegovini; treći dio je dvojezično (grčko-bosansko) izdanje znamenitog Porfirijevog djela UVOD / Eisagoge / ISAGOGE / إيساغوجي. Ovim dijelovima slijedi obimni komentar Porfirijevog teksta. Povezani na ovaj način ova tri dijela knjige daju cjelovit uvid u tradiciju bavljenja logikom u Bosni i Hercegovini, kako kroz sadržaj obrazovnih sistema u jednom dugom periodu tako i kroz informacije o pojedinačnim autorima i djelima koja su pisana na arapskom, latinskom i bosanskom jeziku. Pri tome se važnost ove aktivnosti osvjetljava iz konteksta svjetske filozofske tradicije, kako na Istoku tako i na Zapadu, iz koje je Porfirijevo djelo dospjelo do naših autora u Bosni i Hercegovini. Osim kompletnog prijevoda Porfirijevog djela Eijsagwghv »ISAGOGE / UVOD ]sa grčkog na bosanski jezik, ovde su prvi put prevedeni veći odlomci iz Porfirijevih spisa Tumačenje Aristotelovih Kategorija kroz pitanja i odgovore [Eis tas Aristotelous Kategorias kata peusin kai apokrisin], Polazne postavke o predmetima umovanja [ Aformai pros ta noeta], Pismo Marcelli [Pros Markellan], O suzdržavanju od jedenja mesa životinja [Peri apohes empsyhon ], Pitagorin život [Pythagorou bios], i neki djelovi Filonovih Alegorijskih interpretacija [ NOMON IERON ALLEGORIAS TON META TEN EKSAEMERON TO PROTON.]. Paralelno s izlaganjem glavne teme koju čini Porfirijev život i djelo, kroz cijelu uvodnu studiju pod nazivom TRANSFORMIRANI LOGOS, koja tematski i obimom funkcionira kao samostalna knjiga, odvija se, ne manje značajno, izlaganje transformacije jednog od najznačajnijih filozofskih pojmova, pojma LOGOS (logos) kroz različite periode filozofskog promišljanja (predsokratski, klasični, helenistički, eklekticizam, neoplatonizam s utjecajem neopitagorizma i stoičke filozofije) i ranokršćanske dogmatike / apologetike pa i heretičkih devijacija u manjem ili većem stupnju. Misao koja slijedi iz ovih izlaganja može se eksplicitno izreći ovako: ako se bog ikada pojavio u historiji (mišljenja), ili ako se objavio ( u svijetu) kroz riječ logos, onda su za to indirektno odgovorni filozofi, a ne teolozi bilo koje monoteističke religije! Nakon mitologija, genealogija i fiziologija (kako Aristotel imenuje predsokratsku filozofiju prirode) koje su prevladavale u objašnjenjima prirode svega (to pan), filozofska misao je ''donijela na svijet'' koncept LOGOSA (logos) kao PRINCIPA (arhe) umnog shvaćanja jedinstva suprotnosti koje djeluju u svemu i iz kojih sve nastaje; ranokršćanska teologija ga je transformirala u Osobu i monoteističkog boga! Filozofija je ovaj princip odredila kao dijalektički (dialektikos) i kao apo-fantički (ajpo-fantikos); teologija ga je transformirala u epi-fanijski čin božijeg objavljivanja i pokazivanja u svijetu (ejpi-faneia). Filozofija je ovaj princip transformirala iz implicitne kriptologičke funkcije kosmičkog harmoniziranja suprotnosti (Heraklit) u eksplicitnu formalno-logičku shemu dijalektičkog diskursa (Platon) i silogističkog dokazivanja (Aristotel); teologija ga je transformirala u epifaniju ljudskog Tijela kroz ''misterij paradoksa'' kao Jedinstva Svetog Trojstva; filozofija je princip logos-a ''otkrila'' misaonim sagledavanjem u kretanju i promjenama u prirodi (fysis) ili ga je producirala misaonim sagledavanjem jedinstva suprotnosti (ta enantia) i transformirala u pravcu eksplicitne formalne logike u računu pojmova; kršćanska teologija ga je posvojila i transformirala u područje izvan-logičke transupstancijacije. Jedna semantička transformacija jednog filozofskog principa završila se na filozofskoj strani u dijalektici i silogistici (formalnoj logici), a na strani ranokršćanske teologije u transsupstanciji principa u personalnog boga Isusa Krista i stoljetnim pokušajima pronalaženja ontološkog dokaza o egzistenciji tog i takvog boga. Zbog svega toga, Porfirije i drugi paganski filozofi pisali su knjige protiv kršćana koristeći se logikom protiv kršćanske interpretacije logos-a; kršćani su pisali knjige protiv paganskih filozofa i heretika koristeći se svojom interpretacijom logos-a protiv logike.

We consider semantic and syntactic transformations of the concept of "the logical" in the ancient philosophy in the form of crypto-logos, para-logismos, dia-logos, and syl-logismos. We interpret Heraclitus' concept of Logos as a cryptologos through which intuitive insight (epístasthai gnóomen) reveals hidden or implicit harmony (harmoníe aphanés) in nature (phýsis) as a conceptual unity of ontic opposites (tà enantía). In Pramenides' paraconsistent concept of the identity of Being and thought, we point to para-logical hypotheses about the One that are carried out through antithetical deductions of thought and which maintain the dynamics of the ontic determinations of being (ón) in the statics of the conceptual determinations of Being (tò eînai). As the beginning of the explicative granulation of ''the logical'' we consider Plato's concept of the dialectical skill (dialektikè tékhne) of dividing concepts of genus into species and sub-species that logically represent ontic opposites in problem-formulated questions. Finally Aristotle's concept of lógos as a statement-making sentence / proposition (lógos apophantikós) made explicit the Being (tò eînai), or the Being as Being (tò ón hê ón), in semantic and syntactic figures and modes of syllogistic inferences in which ontological (eînai), ontic (ón), conceptual (logikôos) and linguistic (légomenon) correspondence is shown. We conclude that with these changes in the concept of lógos, the path has been taken from the hidden or implicit Truth of the phenomena of nature and the world (pân) to explicit truthfulness of propositions as the unhiddeness (alétheia) of Being trough the semantical and syntactical visibility of the logical structures of being, thought and language in scientific knowledge based on demonstration (apoódeiksis).

Already in ancient philosophy, there was a transition from the implicit and hidden action of the Logical ( lógos) in nature ( phýsis) to the scientific and explicit expression of the logical structures of thought, action, the world and language. Heraclitus' heno-logic with Logos as hidden implicit principle of homologization of opposites ( tà enantía) in nature differs from Parmenides' paraconsistent logic developed in a hypothetical hemidyalectics given in the formula ''All is One'' ( hén pánta eînai). Plato's concept of dia-logic (dialektikè téchne ) with a new concept of Logos as the one genus of beings ( hén tí génon toôn ontoôn) in which the word not-Being (negation) got its place enabled production of dyadic logical structure by the granulation of genera into opposite species and sub-species that it contains. Aristotle's concept of triadic-logic as syl-logistics ( syllogismós) and demonstrative science (epistéme apodeiktikê ) give a new approach by new granulation of the concept of Logos into triadic logical structure: (1) the structure of being (substratum-attributes relation), (2) the structure of thought (substance-second substances relation), and (3) the structure of propositions (subject-predicate relation). Plato's dialectic and Aristotle's syllogistic both deconstructed the implicit ontological unity of the world (pan, kosmos, sphairos ) given through the concept of Logos in Pre-Socratic philosophy in order to make that unity in explicit form given by the logical and semantical structures of the propositions about the world, about the thought and about the language. The hidden implicit of the nature, which had to be known intuitively, was transformed into unhidden explicit inferential logical structures given in the semantics and pragmatics of scientific demonstration.

Analytical philosophy is ruled by the alliance of logic, linguistics and mathematics since its beginnings in the syllogistic calculus of terms and premises in Aristotle's Analytica protera, in the theories of medieval logic that dealt with what are Proprietatis Terminorum (significatio, suppositio, appellatio), in the theological apologetics of argumentation with the combinatorics of symbols by Raymundus Llullus in the work Ars Magna, Generalis et Ultima (1305-08), in what is presented as Theologia Combinata (cf. Tomus II.p.251) in Ars Magna Sciendi sive Combinatoria by Athanasius Kircher (1669), in analytical combinatorics based in Leibniz's dissertation Ars Combinatoria (1666), where language is understood as a lingua characteristica and as a calculus ratiocinator, in the combinatorics of classes that have the meanings 1 or 0 given in the idea of Boolean functions (1854), in Frege's work Begriffschrift, eine der arithmeticeschen nachgebildete Fomelsprache des reinen Denkens (Concept letter, the language of formulas of pure thought made according to the model in arithmetical language), in Cantor's study of set theory / Grundlagen einer allgemeinen Mannigfaltigkeitstheorie (1883) and up to algorithms of fuzzy logic as a "means of approximate thinking that is in the human prior" (Zadeh, 1990) and fuzzy linguistics in computer semantics (Burghard B. Rieger, 1993). These are all the philosophical ideas of mathematicians and logicians that founded what we call logical pragmatism here as a demand that logic be absolutely used in every way in which it will dominate the grammar of language until logic itself becomes the philosophical grammar of the mind!!!

Prepoved heteroglosse, ki jo je v imenu oblikovanja nekakšne komunikacijske skupnosti prvi izpeljal sam Pavel iz Tarza, tj. prepoved samoizgrajevanja, prepoved osebnega pristopa k ontološkemu misteriju, večkratno nakazuje strah pred tranzitivnostjo misterija. S tem je tudi prvič v zgodovini prišel na dan strah institucije pred posameznikom. Taisti strah se je pozneje ohranjal stoletja: naj v Poeziji molči tisti, ki govori s simboli; naj v Umetnosti molči simbolična umetnost; naj v Filozofiji molči tisti, ki misli nemisljivo, ki izreka neizrekljivo. To implicira, da se naša zahteva po heteroglossi iz tega osnutka možne filozofije religije lahko in mora izpeljati na področju estetike, etike, filozofije in predvsem politike. Vprašanje možnosti heteroglosse je vprašanje svobode afirmiranja in negiranja, pravice do aritmike, do lastnosti, nenavadnosti, posebnosti. To je vprašanje pravice do nepripadanja skupnosti, v kateri Veliki hermenevtik stopa med osebnost in Mysteriumom.

Aktivnost integracije i distribucije prožima cjelokupni čovjekov jezik, mišljenje i djelovanje; njegov praktični i teorijski um, uz pomoć malog broja operacija (konjunkcija, negacija, kvantifikacija) koje čine logičke konstante, sabire i razdjeljuje varijabilne elemente jezika, svijeta i mišljenja u beskonačne konačnosti (skupovi, klase, relacije, atributi) u kojima se koreliraju realne stimulacije i virtualne simulacije, čijom se konstrukcijom, rekonstrukcijom i dekonstrukcijom formiraju i transformiraju "dobro uređene formule" jezičko-gramatičkih i mentalno-psiholoških struktura koje se u svijetu saznanja imenuju pojmom svijeta, pojmom jezika, pojmom duha. Svijet pojmova, koji se uzima u kvantificiranoj formi govora / "(x) (Fx) / kao realni ili egzistentni, a u substitutivnoj formi / " { x : Fx}" / kao virtualni ili subzistentni zbog apstraktnosti klasa i relacija, konstruira mrežu multipliciranih logičkih općenitosti, njihovih relacija ili zakonitih sukcesija koje se mogu izraziti, parafrazirati i prevesti iz jedne notacije u drugu salva veritate ed salva congruentia.

Esej "Stoljeće rearanžiranja: nanoznanost i globalno društvo", dovodi u vezu modernu znanost (nanoznanost) i moderno društvo (globalno društvo) kroz odnos nanotehnologizacije i globalizacije kao najvažnijih procesa jedne mreže fenomena koji se dotiču na području tehničkih i društvenih znanosti. Autor karakterizira 21. stoljeće kao stoljeće rearanžiranja u kojem znanost i filozofija funkcioniraju sa zajedničke osnove koja je holistička i pragmatička. Komparacijom novih tehničkih metoda u znanostima o materijalima i novih procesa u društvenoj ontologiji autor stavlja u odnos dva pristupa i dvije skale identifikacije i reprezentacije: nanoskalu na području zananosti ο materijalima i globalnu skalu na području znanosti ο društvenim odnosima. Tehničke znanosti u formi nanoznanosti orijentirane su na stvaranje nove infrastrukturne paradigme: "ambijenta inteligentnog prostora" vođenog idejom "svi-u-digitalnom-svijetu". Društvene znanosti, koje sudjeluju na planu integracije i globalizacije, orijentirane su na stvaranje nove transnacionalne i spekulativne paradigme: "mobilnog hiper-prostora za internacionalno poslovanje" vođene idejom "svi-u-demokratskom-svijetu". Obje vrste znanosti proizvode istu vrstu nevidljive ontologije koja je dostupna samo virtualnoj identifikaciji i reprezentaciji zasnovanoj na osmišljavanju, stvaranju i proizvodnji programibilne supstancije i programibilnog identiteta. One produciraju identičnost / uniformnost u funkcionalnom operiranju tehničkim sredstvima i političkim principima. U sintagmi "društvo zasnovano na znanju" termin "znanje" ima značenje "znanje proizvodnje, znanje upotrebe i znanje operiranja pametnim (programibilnim) materijalima i pametnim (programibilnim) identitetom". U "D&D svijetu" (digitalnom & demokratskom svijetu) svi ljudi moraju znati upotrebljavati tehnološki mikro-svijet i politički makro-svijet kako bi postigli isti cilj: kontrolu nad prirodom i društvom. Nevidljivost ili iščezavanje realnih stvari, realnih sredstava komunikacije i realnih društvenih odnosa, jeste novo tehničko i ideološko sredstvo stvaranja "novog čarobnog svijeta".

Eseji su nastali u 2003. i 2004. godini kao dio realizacije mojih istraživanja holizma identiteta i socijalne triangulacije (identitet - znanje - društvena ontologija) tokom rada na istraživačkim projektima Znanstveno-raziskovalneg središča Republike Slovenije, Koper. Istovremeno je rad na projektima u Sarajevu, u sklopu međunarodnih i domaćih aktivnosti koje je organiziralo Filozofsko društvo "Theoria ", bio poticajan za promišljanje nekih značajnih pitanja koja se odnose na rearanžiranje ambijenta životnog svijeta modernog čovjeka.

Društvo zasnovano na znanju je ekspertno društvo koje za svoje funkcioniranje koristi računarsku tehnologiju, znanje dizajniranja sistema za rješavanje problema organiziranjem struktura sektora društvene ontologije po uzoru na formalizirane sisteme koji se grade iz relacionih blokova podataka i algoritama ili ustanovljenih procedura komponiranja ovih blokova. Prihvatanje ovih metoda upravljanja društvom je osnova društvenog inženjeringa, a tehnokratska kompetentnost kojom se označava sposobnost pojedinaca i grupa da dizajniraju funkcije društva zasnovanog na znanju upravljanja postala je ideologija modernih društava. U cijeloj Evropi, a prije svega u znanstvenim i obrazovnim institucijama, u toku je formiranje ekspertnih timova, mreža odličnosti ili kompetentnosti, integriranih projekata i resusra itd. iz čijeg se angažmana trebaju dobiti formalizirani obrazci donošenja odluka i rješenja u upravljanju društvom.

V besedilu, ki je posvečeno slovenskemu filozofu in logiku, univerzitetnemu profesorju in piscu znanstvenih del Andreju Uletu, izkazujem spoštovanje ob njegovem visokem jubileju in priznanje za njegov ogromni prispevek h komunikacijski skupnosti filozofov in znanstvenikov v evropskem okolju ter za uspešno dolgoletno sodelovanje pri razvoju filozofske in znanstvene misli v Bosni in Hercegovini. Na eni strani navajam ključna vprašanja sodobne filozofije in logike, sodobne družbe in tehnologije, ki so zaznamovala delo Andreja Uleta, po drugi pa v članek umeščam sekvence iz filozofskega življenja v Bosni in Hercegovini, in sicer zaradi vpliva, ki ga je Andrej Ule kot človek in kot filozofski mislec, cenjen v širši regiji, imel oziroma ga še vedno ima.

[1.1.] Budući da je, Hrizarije, za podučavanje o Aristotelovim kategorijama [predikatima], nužno znati šta je rod, šta je razlika a šta vrsta, šta je svojstvenost < podmeta >, a šta opet pripadak [sastojak] < u podmetu >, te kad je umovanje o tîm < izrazima > korisno za postavljanje odredaba [definicija], i u cjelosti za razdjelbu < pojmova > i za dokazivanje , pokušat ću da ti o tîm sačinim sažet, podoban formi uvoda,kratak prikaz učenja [predanja] koje o tîm < izrazima > izrekoše stari < filozofi >, uzdržavajući se od dubljih istraživanja, a prosuđujući, na primjeren način, ona jednostavnija.