Elvio Baccarini

Tekst se bavi problemom može li produžetak trajanja ljudskog života biti uključen u ustavna temeljna pitanja dobro uređenog društva, bilo kao pravo koje treba biti zaštićeno, ili kao zabrana. Kada govorimo o mogućoj zabrani, pitanje je postoje li razlozi na koje je moguće pozvati se u temeljnim zakonodavnim ustanovama društva, kao osnovu za zabranu istraživanja, ili tehnološke prakse, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Može se činiti očitim da, ako ne postoji pozitivan odgovor na to pitanje, zabrana ovih aktivnosti slijedi neposredno. Međutim, to nije ispravno. Čak i ako nije moguće uspostaviti zabranu na razini ustavnih temeljnih pitanja, može biti još uvijek moguće odrediti zakone na nižim razinama zakonodavstva. Kao posljedica, pojavljuje se novi problem – možemo li odrediti, među temeljnim ustavnim pitanjima, pravo na razvijanje istraživanja i na korištenje tehnoloških resursa, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Analiziraju se dvije vrste argumenta. Jedan od njih kaže da je produžetak trajanja ljudskog života štetan, budući da ugrožava ljudsku prirodu, a drugi kaže da produžetak trajanja ljudskog života nije koristan, s obzirom da vodi do besmislenosti i dosade

In contemporary debates on euthanasia, physician assisted suicide and withholding and withdrawing life prolonging treatments, besides commonly used reasons, which are based on presumption of freedom and avoidance of pain, there is also an idea of a duty to die. Given that individuals are also members of society, and that they have families and loved ones, it is necessary to discuss cases when illness causes severe burdens for lives of loved ones. We consider that patient’s just assessment of duty to die can be legitimate candidate for justification of procedure of acceleration of death, taken care of necessary conditions of justified social support for patients and necessary aliment from family and society. In this paper we examine main features of duty to die thesis, extract objections, and offer guidelines for continued discussion. We also want to express the importance of establishing social circumstances and preconditions for protecting the individuals.U suvremenim raspravama o eutanaziji i liječnički potpomognutom samoubojstvu, te odustajanju od tretmana, osim uobičajenih razloga koji se temelje na slobodi i izbjegavanju patnje osobe koja traži ubrzavanje smrti, postoji i teza o dužnosti umiranja. S obzirom na to da je pojedinac ujedno i član zajednice, odnosno da ima obitelj i voljene, nužno je raspraviti o slučajevima kada bolest izaziva značajne teškoće za život njegovih bližnjih. Smatramo kako i pacijentova pravedna prosudba o dužnosti umiranja može biti legitiman kandidat za opravdanje postupaka ubrzavanja smrti, uz nužne preduvjete pravedne društvene podrške pacijentu i dužne skrbi od strane obitelji i društva. U ovom tekstu razlažemo osnovne značajke teze o dužnosti umiranja, izdvajamo prigovore i dajemo smjernice za nastavak rasprave te izražavamo važnost ustanovljavanja društvenih okolnosti i preduvjete za zaštitu pojedinaca

Rawls’s theory of justice is capable of providing an important contribution to the question of physician-assisted suicide (PAS). PAS should be guaranteed as a right to make decisions in accordance with the conception of the good the individual formulates as a rational being. This defense is supported, therefore, by a Kantian premise. But it is also possible to oppose this kind of proposal by relying on differentaspects of Kant’s theory, i.e. on some variant of the famous argument against suicide based on the means/end formulation of the categorical imperative. In this paper, I try to show that these attempts are not well founded, and that the Rawlsian appeal to the Kantian tradition divulges better perspectives. I also try to add considerations inspired by contextualist epistemology to the Rawlsian appeal to the burdens ofjudgment.