Ivana Zagorac

Razlika između prikaza vrhunskog sportaša nekad i danas možda se najbolje ocrtava u točki susreta kiborg-teorije i studija o sportu. Rekonceptualizacija pojma ‘sportaš’ u tome se smislu otvara kao pomak od ‘prirodnoga’ ka ‘umjetnom’. Tijekom ljudske povijesti vrhunski sportaši uvijek su bili doživljavani kao na određeni način ‘ne-prirodni’ i slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela. Današnji sportski događaji privlače više gledatelja nego ikada ranije, a oštra konkurencija podiže i same standarde i kriterije natjecanja. Sportovi koji privlače mase gledatelja već su odavno predstave ‘nakaza’; gledateljima na stadionima ili pred televizorom u udobnosti njihovih domova gotovo je nemoguće zamisliti da bi i sami ikad mogli postići tako super-mišićavo tijelo sa super-brzim refleksima. Staromodni krv, znoj i suze još su uvijek negdje prisutni, iako inkorporirani u napredna dostignuća moderne tehno-kulture. Mnoštvo pitanja koja proizlaze iz takve perspektive pronašla su svoje mjesto za raspravu u relativno novom pluriperspektivnom pristupu izazovima biotehnološkog doba – bioetici. Bioetika nudi platformu za dijalog o bitnim pitanjima današnjice, dijalog koji nadrasta disciplinarne, stručne, historijske i kulturološke pozicije. Takav diskurs suočava se, međutim, sa pluralizmom u pristupima kao i metodološkim barijerama te pretpostavlja stvaranje odgovarajuće teorijske podloge. Ovaj rad će izdvojiti samo neke problemske točke koje u području sporta plastično ocrtavaju nedostatnosti postojećih monoperspektivno orijentiranih koncepcija. U tome smislu, naglasit će se samo neki simptomi koji ukazuju na dezorijentiranost svakodnevnog življenja, a koji se na osoben način prikazuju u sportu: krhkost etičkih pozicija sadržanih u konceptima »duha sporta« i fair playa u sučeljavanju sa znanstveno-tehničkim napretkom, objektivacija tijela, te porast interesa za aktivnostima visokog rizika. U ovome radu navedena obilježja razumijevaju se kao znakovi potrebe za nadilaženjem redukcionističkih i monoperspektivnih pristupa, donedavno dominantnih, a koje osobit bioetički pristup ima mogućnosti nadići

Igra kao sveprisutna aktivnost ispod površine krije izrazitu kompleksnost i nedohvatnost. Definicije se uglavnom iscrpljuju u tumačenjima svrhovitosti i uporabnosti igre i subjeka igre za ostvarenje određenih ciljeva. Nesumnjiva važnost igre svoje mjesto pronalazi u mnogim razmišljanjima o čovjeku, no iz pokušaja definiranja izlazi kao zatvoreni sistem koji svoju važnost gubi odrastanjem. Ovim radom nastojat će se dotaknuti pitanja bitnih odrednica igre s posebnim osvrtom na tendenciju ograničavanja igre na aktivnost primjenjenu djetinjstvu. U pokušaju prikaza konstitutivnih elemenata igre potražit će se oslonac za tvrdnju o igri kao fenomenu koji nas prati tijekom cijeloga života.Game as an omni-present activity hides an exceptional complexity and unattainability below its surface. Its definitions are mostly exhausted in interpreting the purpose and the use of both games and the subject of games for the fulfilment of certain goals. An unquestionable importance of games lies in countless reflections about man, but attempts to define games make them become closed systems that lose their importance by growing up. This paper attempts to touch on the questions of the important features of games with special emphasis on the tendency to limit games to activities appropriate to childhood. In trying to disclose the constitutive elements of games, a foothold is sought in the statement of games as phenomena that follow us throughout the course of our lives

The paper analyses the role of Albert Schweitzer in the antinuclear movement during the 1950s and 1960s. Having come face to face with the unthinkable threat of nuclear destruction, Schweitzer joins with renowned scientists to raise public awareness about the necessity of banning nuclear testing. Schweitzer applies the view summed up in the concept of reverence for life to a question of global importance, insisting on the personal responsibility of each individual for the present and future generations. His contribution to the antinuclear movement also sheds light on the decisive role of the movement in the formation of the field of bioethics. In conclusion, the authoress points to the need for redefining the origins of bioethics.Das Paper analysiert die Rolle Albert Schweitzers im Rahmen der Anti-Atomkraft-Bewegung der 50er- bzw. 60er-Jahre. Konfrontiert mit einer bis dahin undenkbaren Bedrohung der atomaren Zerstörung gesellt sich Schweitzer den namhaften Wissenschaftlern hinzu, um die Bewusstseinsbildung der Öffentlichkeit für die Unabdingbarkeit einer Atomtestsperre zu stärken. Schweitzer appliziert die im Konzept der Ehrfurcht vor dem Leben resümierte Anschauung auf eine Frage von weltumspannendem Belang, indem er hierbei auf individueller Verantwortung eines jeglichen Einzelnen für gegenwärtige und angehende Generationen beharrt. Sein Beitrag zur Anti-Atomkraft-Bewegung bringt Licht in die ausschlaggebende Rolle dieser Front in der Formung des Bereichs der Bioethik. Abschließend weist die Autorin auf das Erfordernis einer Neubestimmung des Ursprungs der Bioethik