Ivana Zagorac

Igra kao sveprisutna aktivnost ispod površine krije izrazitu kompleksnost i nedohvatnost. Definicije se uglavnom iscrpljuju u tumačenjima svrhovitosti i uporabnosti igre i subjeka igre za ostvarenje određenih ciljeva. Nesumnjiva važnost igre svoje mjesto pronalazi u mnogim razmišljanjima o čovjeku, no iz pokušaja definiranja izlazi kao zatvoreni sistem koji svoju važnost gubi odrastanjem. Ovim radom nastojat će se dotaknuti pitanja bitnih odrednica igre s posebnim osvrtom na tendenciju ograničavanja igre na aktivnost primjenjenu djetinjstvu. U pokušaju prikaza konstitutivnih elemenata igre potražit će se oslonac za tvrdnju o igri kao fenomenu koji nas prati tijekom cijeloga života.Game as an omni-present activity hides an exceptional complexity and unattainability below its surface. Its definitions are mostly exhausted in interpreting the purpose and the use of both games and the subject of games for the fulfilment of certain goals. An unquestionable importance of games lies in countless reflections about man, but attempts to define games make them become closed systems that lose their importance by growing up. This paper attempts to touch on the questions of the important features of games with special emphasis on the tendency to limit games to activities appropriate to childhood. In trying to disclose the constitutive elements of games, a foothold is sought in the statement of games as phenomena that follow us throughout the course of our lives

The paper analyses the role of Albert Schweitzer in the antinuclear movement during the 1950s and 1960s. Having come face to face with the unthinkable threat of nuclear destruction, Schweitzer joins with renowned scientists to raise public awareness about the necessity of banning nuclear testing. Schweitzer applies the view summed up in the concept of reverence for life to a question of global importance, insisting on the personal responsibility of each individual for the present and future generations. His contribution to the antinuclear movement also sheds light on the decisive role of the movement in the formation of the field of bioethics. In conclusion, the authoress points to the need for redefining the origins of bioethics.Das Paper analysiert die Rolle Albert Schweitzers im Rahmen der Anti-Atomkraft-Bewegung der 50er- bzw. 60er-Jahre. Konfrontiert mit einer bis dahin undenkbaren Bedrohung der atomaren Zerstörung gesellt sich Schweitzer den namhaften Wissenschaftlern hinzu, um die Bewusstseinsbildung der Öffentlichkeit für die Unabdingbarkeit einer Atomtestsperre zu stärken. Schweitzer appliziert die im Konzept der Ehrfurcht vor dem Leben resümierte Anschauung auf eine Frage von weltumspannendem Belang, indem er hierbei auf individueller Verantwortung eines jeglichen Einzelnen für gegenwärtige und angehende Generationen beharrt. Sein Beitrag zur Anti-Atomkraft-Bewegung bringt Licht in die ausschlaggebende Rolle dieser Front in der Formung des Bereichs der Bioethik. Abschließend weist die Autorin auf das Erfordernis einer Neubestimmung des Ursprungs der Bioethik

Zamah neoplatonističkih koncepcija i oživljavanje ideala antike uz zdušnu potporu petrarkističke lirike, u humanizmu i renesansi uzvisuju ženu na način nepojmljiv za srednjovjekovlje. Dubrovačko zakonodavstvo, već od ranije pod prevladavajućim utjecajem Crkve, bilježi značajne promjene u pozicioniranju žene u društvu, dok nove misaone orijentacije snažno utječu i na kulturni život. Tako se u Dubrovniku pojavljuju i prve pjesnikinje, a konstruira se i prvi mit o ženi, onaj o Cvijeti Zuzorić. Upravo njen suvremenik i dragi prijatelj Nikola Vitov Gučetić, svojim radovima svjedoči novu mogućnost – ženski glas uklopljen u filozofski koncept i promoviran potpisom uglednog Dubrovčanina. Gučetić otvara prostor svog ljetnikovca, zaštićenog mjesta za »časna proučavanja«, dvjema ženama za njihove razgovore o ljepoti i ljubavi, a posvetu objavljenim Dijalozima upućuje još jednoj »vrlo dičnoj i prepoštovanoj gospoji«, Cvijetinoj sestri Niki. Time svojoj supruzi Maruši Gundulić i Cvijeti Zuzorić posredovano daje glas, ali i ime. U stilskom susretu pjesničkog i filozofskog, prožimanju aktera i interpretatora, premošćivanju od bogova do Boga, Gučetić prolazi tragovima autoriteta iz dobro mu znane filozofske tradicije, opredjeljujući se ipak već i samim podnaslovom za promišljanje ljubavi »u Platonovu duhu«. Ovaj rad otkriće žene prezentirano kroz ženski glas dovodi u vezu s Gučetićevim stavovima iznesenim u Upravljanju obitelji, djelu objavljenom desetak godina nakon Dijaloga o ljepoti i Dijaloga o ljubavi. Poseban naglasak stavljen je na Gučetićevo tematiziranje pojma ljubavi i snagu argumenata korištenih u rješavanju zagonetke moći, izvorišta i kompleksnosti ljubavi.