Ivana Zagorac

Zamah neoplatonističkih koncepcija i oživljavanje ideala antike uz zdušnu potporu petrarkističke lirike, u humanizmu i renesansi uzvisuju ženu na način nepojmljiv za srednjovjekovlje. Dubrovačko zakonodavstvo, već od ranije pod prevladavajućim utjecajem Crkve, bilježi značajne promjene u pozicioniranju žene u društvu, dok nove misaone orijentacije snažno utječu i na kulturni život. Tako se u Dubrovniku pojavljuju i prve pjesnikinje, a konstruira se i prvi mit o ženi, onaj o Cvijeti Zuzorić. Upravo njen suvremenik i dragi prijatelj Nikola Vitov Gučetić, svojim radovima svjedoči novu mogućnost – ženski glas uklopljen u filozofski koncept i promoviran potpisom uglednog Dubrovčanina. Gučetić otvara prostor svog ljetnikovca, zaštićenog mjesta za »časna proučavanja«, dvjema ženama za njihove razgovore o ljepoti i ljubavi, a posvetu objavljenim Dijalozima upućuje još jednoj »vrlo dičnoj i prepoštovanoj gospoji«, Cvijetinoj sestri Niki. Time svojoj supruzi Maruši Gundulić i Cvijeti Zuzorić posredovano daje glas, ali i ime. U stilskom susretu pjesničkog i filozofskog, prožimanju aktera i interpretatora, premošćivanju od bogova do Boga, Gučetić prolazi tragovima autoriteta iz dobro mu znane filozofske tradicije, opredjeljujući se ipak već i samim podnaslovom za promišljanje ljubavi »u Platonovu duhu«. Ovaj rad otkriće žene prezentirano kroz ženski glas dovodi u vezu s Gučetićevim stavovima iznesenim u Upravljanju obitelji, djelu objavljenom desetak godina nakon Dijaloga o ljepoti i Dijaloga o ljubavi. Poseban naglasak stavljen je na Gučetićevo tematiziranje pojma ljubavi i snagu argumenata korištenih u rješavanju zagonetke moći, izvorišta i kompleksnosti ljubavi.