Ivana Zagorac

Revitalizacija misli Fritza Jahra čini se da dolazi u pravi trenutak. Bioetika je tijekom svoga brzoga razvoja uspjela poprimiti različite oblike, ali i postati reduciranom u svojoj osnovnoj intenciji i hiperspecijaliziranom u svojim teorijskim i praktičnim aspektima. Misao Fritza Jahra, sažeta u njegovu bioetičkome imperativu, potiče nas da nanovo sagledamo kako temeljnu intenciju bioetike tako i njeno predmetno područje. Ovaj rad će se stoga usmjeriti na Jahrov bioetički imperativ, njegova ishodišta, konstrukciju i implikacije, s dvostrukom nakanom: istražiti izvornu Jahrovu misao te pokušati sagledati njegovu poruku unutar suvremenog diskursa o bioetici, posebice onoga o integrativnoj bioetici. Ovo potonje učinjeno je samo u naznakama, ostavljajući prostor za moguću nadgradnju. Završno se tekst osvrće na Riječku deklaraciju kao dokument koji predstavlja pokušaj konceptualne i metodološke transformacije suvremene bioetike u kontekstu Jahrove misli.

Igra kao sveprisutna aktivnost ispod površine krije izrazitu kompleksnost i nedohvatnost. Definicije se uglavnom iscrpljuju u tumačenjima svrhovitosti i uporabnosti igre i subjeka igre za ostvarenje određenih ciljeva. Nesumnjiva važnost igre svoje mjesto pronalazi u mnogim razmišljanjima o čovjeku, no iz pokušaja definiranja izlazi kao zatvoreni sistem koji svoju važnost gubi odrastanjem. Ovim radom nastojat će se dotaknuti pitanja bitnih odrednica igre s posebnim osvrtom na tendenciju ograničavanja igre na aktivnost primjenjenu djetinjstvu. U pokušaju prikaza konstitutivnih elemenata igre potražit će se oslonac za tvrdnju o igri kao fenomenu koji nas prati tijekom cijeloga života.Game as an omni-present activity hides an exceptional complexity and unattainability below its surface. Its definitions are mostly exhausted in interpreting the purpose and the use of both games and the subject of games for the fulfilment of certain goals. An unquestionable importance of games lies in countless reflections about man, but attempts to define games make them become closed systems that lose their importance by growing up. This paper attempts to touch on the questions of the important features of games with special emphasis on the tendency to limit games to activities appropriate to childhood. In trying to disclose the constitutive elements of games, a foothold is sought in the statement of games as phenomena that follow us throughout the course of our lives

Osnovna nakana teksta je ukazati na neke bitne momente u filozofijskom tematiziranju senzibiliteta. Unutar tog pokušaja se izdvaja razdoblje prosvjetiteljstva koje se pak oslanja na specifično čitanje kartezijanske misli kroz empirizam engleske provenijencije. Jean-Jacques Rousseau je prepoznat kao ključna figura ‘doba senzibiliteta’ te će njegova konstrukcija senzibilnog čovjeka biti posebno detaljno razmotrena. Zaključno se naslijeđe povijesnih, a posebno istaknuto Rousseauovih, čitanja senzibilne sfere čovjekove prirode kontekstualizira unutar aktualnih rasprava te se pronalaze moguća uporišta za tezu o suvremenoj rehabilitaciji senzibiliteta.The aim of this text is to point out some of the relevant moments in philosophical approaches to the topic of sensibility. In that attempt, a period of Enlightenment is emphasized, with its specific reading of Cartesian thought through empiricism of English provenance. Jean-Jacques Rousseau poses as a key figure of the ‘Age of Sensibility’, and his construction of the sensible man is especially closely examined. Last part of the text contextualizes heritage of historical and philosophical readings of human nature, primarily the one of Rousseau, into modern debates. Consequently, possible footholds for the thesis of modern rehabilitation of sensibility are established

Traganja za dušom i duševnošću motivirala su filozofe na stvaranje koncepcija raznolikog spektra tumačenja. Možemo li spoznati dušu, možemo li definirati duševnost, što bi to zapravo bilo i postoje li takve kategorije koje bi uopće mogle biti predmetom spoznaje, pitanja su na koja nailazimo i u filozofskoj misli Pavla Vuk-Pavlovića.Ishodište njegove filozofije jest doživljaj kao mjesto preplitanja gnoseoloških, ontoloških i etičkih problema te pristup fenomenu doživljaja gradi na kritičkom prevladavanju neokantovskih i pozitivističkih strujanja. Iz kompleksnosti razumijevanja doživljaja iščitavamo specifičnost jedinstva svjesnosti kao subjektivne i predmetnosti kao objektivne komponente doživljaja, njihove složene međuodnose koji produciraju i originalnu filozofsku teoriju pluralizma svjetova te se na kraju pitaju i o mogućnosti filozofije kao takve.Searching for the soul and spirituality has been motivating philosophers to create conceptions of diverse interpretations. Can we gain insight into the soul, can we define spirituality, what is spirituality as a matter of fact and are there such categories that could be the subject of insight – are all questions that we come across in the philosophical thoughts of Pavao Vuk-Pavlović.Experience, as the locus of interlacement between gnoseological, ontological and ethical problems, is where he starts his philosophy. He builds his approach to the phenomenon of experience upon a critical transcendence over the Neo-Kantian and positivistic currents. It is from the complexity of his understanding of experience that we can read out the specific quality of the unity between one’s consciousness – as the subjective component – and the object of one’s experience – as the objective component of experience – their complex interrelations that also give rise to his original philosophical theory of the pluralism of worlds and, finally, investigate the capabilities of philosophy as such

Uza sve teškoće pozicioniranja humanizma unutar povijesnog okvira, neslaganja oko definiranja njegove naravi, izvora i temeljnih motiva, kao i odnosa spram tradicija mišljenja, uputnim se čini usmjeriti humanistima samima i kroz njihove radove pokušati detektirati onaj novum humanističkog svjetonazora. U tome smislu ovaj će se rad temeljiti na djelu jednog humanista »prve generacije« i pisca utjecajnog pedagogijskog traktata.Petar Pavao Vergerije stariji , književnik, crkvenopolitički pisac i dužnosnik, na samome početku 15. stoljeća piše raspravu De ingenuis moribus ac liberalibus studiis koju bilježimo kao svojevrsnu prekretnicu u filozofskome shvaćanju odgoja. Humanistički program kakav nudi Vergerije, u mudrosti vidi rezultat studija cjelovitog znanja i ostvarenje slobode. Dijalog s tradicionalnim vrijednostima osnova je razumijevanja vlastitoga vremena i njegovih vrijednosti, te zahtijeva slobodan studij kao jedini dostojan slobodna čovjeka. Odgoj pritom treba služiti svakidašnjici, a misao biti potkrijepljena i dopunjena djelom. Iako cijenjen kao prvi humanistički pedagogijski traktat, konfrontiran s misaonim naslijeđem srednjovjekovlja, Vergerijevo djelo i samo nastaje na tragu tradicije; pristupajući mudrima i sam postaje učeniji. Utoliko će i ovaj rad nastojati smjestiti Vergerijevo djelo u kontekst vremena njegova nastanka, kao i naznačiti utjecaj koji je imalo na promoviranje humanističkog svjetonazora.Against all difficulties of positioning humanism in frames of history, disagreements about defining its nature, sources and grounding motives, and also its relation to philosophical tradition, it seems recommendable to rely on humanists themselves and by studying their works try to detect the novum of humanistic way of perceiving the world. With that aim, this paper will be based on work of a “first generation” humanist and a writer of influential pedagogical treatise. Peter Paul Vergerio, Sr. , a writer, religiously political author and a dignitary, at very beginning of the 15th century writes the treatise De ingenuis moribus ac liberalibus studiis which we note as a kind of a milestone in philosophical understanding of education. Humanistic programme, offered by Vergerio, treats wisdom as an outcome of study in comprehensive knowledge and as achievement of freedom. A dialogue with traditional values is basic for understanding proper time and its system of values, and it calls for a free study as the only one that is worthy of a free man. Education should then be in service of every day life, and the idea should be verified and completed by an action. Although appreciated asthe first humanistic pedagogical treatise, being confronted to intellectual inheritance of the Middle-Ages, Vergerio’s work itself originates from tradition; admitting to the wise, he himself becomes wiser. For that reason this paper will tend to place Vergerio’s work in context of time when it was created, and to note the influence it had on promoting humanistic way of perceiving the world