Erna Banić-Pajnić

S obzirom na ovako formuliranu temu vezanu uz djelo Hermana Dalmatina De essentiis, u razradi teme nameće se prije svega pitanje metodologijskog značaja: koliko je uopće primjereno Hermanovu djelu pristupati analitički, tj. tako da se pokuša izdvojiti jedan sloj njegova mišljenja, u ovom slučaju »platonički«, s obzirom na to da je po karakteru i intenciji njegovo djelo bitno sinteza. Sljedeće je pitanje koliko je iz De essentiis uopće moguće izlučiti jedan određeni sloj mišljenja s obzirom na to da su u tom djelu elementi različitih misaonih tradicija objedinjeni u jednom koherentnom tumačenju svijeta. To je najuže povezano s jednom od ključnih značajki srednjovjekovne recepcije antičkih filozofa – većina ih je ranosrednjovjekovnim misliocima, pa tako i Hermanu, poznata tek posredno, preko parafraza, interpretacija i citata. Stoga se u izlaganju prije svega propituje način na koji je Hermanu mogla biti i na koji mu je uistinu bila posredovana Platonova filozofija. Pritom je naglašeno kako još uvijek nisu dostatno istraženi svi izvori Hermanova filozofiranja, napose oni arapski. Premda se Herman deklarira sljedbenikom Platona, dosad su u znatno većoj mjeri istraženi elementi Aristotelove filozofije u njegovu djelu, zahvaljujući prije svega R. Lemayu koji je istražio Abu Ma’sharov utjecaj na Hermana, negoli oni Platonove filozofije. U izlaganju se stoga u temeljnim crtama navode pretpostavke »platonizma« u Hermanovu djelu. Ukratko su navedene značajke filozofiranja predstavnika škole u Chartresu s kojima je Herman usko povezan. Uz tu je tradiciju recepcije vezano prije svega poznavanje Platonova opusa preko Kalcidijeva prijevoda i komentara Timeja, utjecaj kojega je u De essentiis nesporan. To je tzv. Platon na latinskom. Osim spomenutog prijevoda Timeja, Zapad u 12. stoljeću poznaje Platonovu filozofiju kroz navode iz Cicerona, Makrobija, Marcijana Capelle, Augustina i Boetija. Navedeni su potom mogući arapski izvori Hermanova »platonizma « ili točnije novoplatonizma. Pritom se napose postavlja pitanje Hermanova poznavanja djela Theologia Aristotelis, jednog od najznačajnijih i najutjecajnijih djela nastalih u al-Kindijevoj prevoditeljskoj školi, koje je prijevod – parafraza Plotinovih Eneada IV–VI. Potom se analizom djela De essentiis pokušava odrediti temeljne značajke Hermanova »platonizma«. Ta analiza jasno pokazuje da je, ne samo u pojedinim stavovima, već i sagledano u cjelini, Hermanovo djelo, kojemu je u temelju nastojanje oko povezivanja krajnosti onim srednjim, u osnovi novoplatoničkog značaja. U vezi s tim, rezimirajući osnovne teze djela Theologia Aristotelis, pokušavamo odgovoriti na pitanje na koji je način taj spis, tako dugo pripisivan Aristotelu, mogao utjecati na uobličenje Hermanovih stavova novoplatoničke inspiracije izloženih u De essentiis. Na temelju uvida u značajke Hermanova »platonizma« odnosno »novoplatonizma« u zaključnom se dijelu izlaganja konstatira da se njegova filozofija po mnogim svojim značajkama može uistinu smatrati pretečom renesansnog novoplatonizma. Tako se i Hermanovim primjerom može potvrditi teza Raymonda Klibanskog o kontinuitetu srednjovjekovnog i renesansnog novoplatonizma.

U tekstu se polazi od uvida da Nikola Kuzanski i Frane Petrić pripadaju onim renesansnim misliocima koji zastupaju stav o beskonačnosti svemira. S obzirom na to zajedničko polazište, zanimljivo je njihovo neslaganje i štoviše oprečnost stavova vezanih uz položaj Zemlje u svemiru i njeno vrednovanje. Dok je za Kuzanskog ona »stella nobilis«, tj. plemenita zvijezda, za Petrića je »faex omnium rerum«, izmet sviju stvari. U tekstu se pokušava istražiti što je razlog tog razmimoilaženja u stavovima oko Zemlje dvojice renesansnih mislilaca.

Petrić, koji na Pletonovu tragu spise poznate pod naslovom Kaldejska proroštva pripisuje Zoroastru, »suvremeniku Abrahamovu, prvom otkrivaču astrologije i magije tj. mudrosti«, objavljuje te spise u »Dodatku« svoje Nove sveopće filozofije 1591. te 1593. godine pod naslovom Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita. Spisi će 1593. godine kao zasebno izdanje biti objavljeni u Hamburgu pod naslovom Magia philosophica hoc est Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica.Zoroastru pripisanu filozofiju Petrić zajedno sa svojom vlastitom i s još tri filozofije, kao jednu »pobožnu filozofiju« podastire papi Grguru XIV. u zamjenu za Aristotelovu »bezbožnu « filozofiju što se »posvuda predaje po školama«.Prema njegovim vlastitim riječima, Petrić ulaže »nemali trud« u prikupljanje 324 stiha Kaldejskih proroštava, raspršenih po djelima različitih autora poglavito novoplatoničke orijentacije, sakupljajući ih u jedan cjelovit spis, koji raspoređuje u nekoliko tematskih cjelina i prevodi na latinski.U tekstu se nastoje sagledati Petrićevi motivi izdavanja Zoroastru pripisanih Oracula chaldaica, što se povezuje prije svega s pitanjem o tome jesu li i, ako jesu, kako su učenja iz Oracula prisutna u njegovoj vlastitoj filozofiji izloženoj u Novoj sveopćoj filozofiji.Svoj načelni stav o tome kako Proroštva funkcioniraju u njegovoj filozofiji iznosi Petrić u šestoj knjizi »Panarchije« Nove sveopće filozofije gdje kaže: »Ali mi filozofiramo pozivajući se na autoritete [pri čemu misli prije svega na Zoroastra] više kao na ures nego kao na temelj. Pozabavimo se stoga dokazima!« Premda, naime, Zoroastra priznaje kao autoritet, Petrić njegove izrijeke ne smatra filozofskim dokazima!Analizom Nove sveopće filozofije pokušava se u tekstu doći do odgovora na pitanje stoji li ova Petrićeva tvrdnja o pozivanju na autoritete kao na ures. Ujedno se nastoji sagledati specifičnost njegove interpretacije Kaldejskih proroštava, napose interpretacije koncepcije počela u njima izložene.Na kraju su značajke Petrićeve recepcije tih spisa rezimirane u jednoj njegovoj izjavi, vezanoj doduše uz pitanje razuma, no koja se može primijeniti i na sva ostala učenja izložena u Oracula chaldaica. Petrić u njoj znakovito kaže: »Međutim ta [sc. Zoroastrova] povijest o razumu ne čini se da se mnogo tiče naše filozofije, niti se pak mnogo razlikuje od nje.«The article attempts to examine Petrić’s motives for publishing Oracula Chaldaica, attributed to Zoroaster, and relate them primarily with the question of whether the teachings from the Oracles are present, and if so, in what way are they present in Petrić’s philosophy laid out in his Nova de universis philosophia.Petrić introduces his basic position on how Oracles function in his philosophy in the sixth book of “Panarchia” in Nova de universis philosophia, where he says: “But we philosophise by appealing to the authorities [by which he primarily means Zoroaster] more in the sense of an ornament than in the sense a foundation. Let us therefore deal with proofs!” Although, in fact, Petrić recognizes Zoroaster as an authority, he does not regard his sayings as philosophical proofs!Through the analysis of Nova de universis philosophia the article tries to answer the question whether the claim of appealing to the authorities merely as an ornament is justified. At the same time, it tries to expound the particularity of his interpretation of Chaldean Oracles, especially the interpretation of the notion of substance found in Oracles.Finally, the features of Petrić’s reception of these writings are summarized in one of his statements, although connected to the issue of reason, but which can be applied to all of the teachings of Oracula Chaldaica. He indicatively states: “However, this [sc. Zoroaster’s] history of reason does not seem to concern our philosophy very much, nor does it greatly differ from it.”

U prvom dijelu članka se referira o dosad neprorađenom rukopisu Jurja Dubrovčanina Expositio Georgii Ragusei super Artem brevem Raymundi Lullii. Radi se o kratkom tekstu u kojem se Dubrovčanin osvrće na skraćenu verziju umijeća Rajmunda Lula, franjevca trećoredca 13. stoljeća iz Mallorce, poznatog kao Doctor illuminatus, kojemu se pripisuje dvjestotinjak djela.Kako bi se lakše shvatili Dubrovčaninovi stavovi spram Lulova umijeća, a i s obzirom na to da interes za to umijeće u renesansi još uvijek iskazuju i neki od najznačajnijh predstavnika renesansne filozofije poput Nikole Kuzanskog, Pica della Mirandole, Agrippe od Nettesheima, Johna Deeja, Lefèvrea dʼÉtaplesa, Paracelsusa, ali i neki hrvatski mislioci, npr. Pavao Skalić i Giulio Camillo Delminio, u drugom dijelu članka prikazane su temeljne značajke Lulova umijeća. Prije svega je pojašnjeno značenje četiriju figura ili slika koje čine temelj Lulova umijeća. U tom se dijelu članka pokazuje kako je Lul, utemeljujući umijeće na devet principa, ujedno Božjih atributa označenih slovima abecede od B do K te prikazujući odnose među njima, također označene slovima abecede, kao beskonačno mnogo mogućih kombinacija koje se dobivaju zahvaljujući pokretnim krugovima i tabelama u koje su upisana slova, pokušao jednim krajnje formaliziranim sustavom mišljenja neutralizirati razlike u stavovima kršćana, Židova i muslimana.U zaključnom dijelu ističe se kako je interes za to umijeće ponovno oživljen u novije doba zahvaljujući tome što neki pobornici suvremene filozofije u njemu vide preteču simboličke logike i modernog načina organiziranja znanja.

The article presents the life and work of Juraj Dragišić, a philosophical and theological writer, as one of the most important and influential Croatian philosphers of 15th and 16th century. A brief presentation of his university and ecclesiastical career is followed by a closer examination of some of Dragišić’s works in which he discusses a whole range of philosophical, theological, and logical issues, such as the problem of the authenticity of prophecies, freedom of will, restoration of Christianity, logics, and dialectical skill, and others. In the conclusion, it has been pointed out that Dragišić was, not only due to his works, but also his ecclesiastic and political career, a true man of his time that in the intellectual sense anticipates certain tendencies which are to become prominent in the mid of the 16th century.