Željka Metesi Deronjić

Far from the harmony of the Greek statues, the Renaissance proportions in which is reflected metaphysical beauty, the clarity of Realism and the tranquility of Impressionism, the art of the 20th century is turning to new expressive possibilities and new, often incomprehensible, perhaps even meaningless, forms of communication. One of the most provoking artistic expressions is auto‑destructive art that appears in the 60s of the last century. The creator of the concept and author of the manifesto on auto‑destructive art, Gustav Metzger (1926–2017) successfully combined his own political and ethical preoccupations with his work and showed a great degree of engagement with current issues of society and its (re) humanization. Auto‑destructive artistic expression should not be interpreted as a negation of painting, but rather as a creative process that carries a strong social and ethical message.

U radu se nastoji sagledati Pirandellovo shvaćanje života i umjetnosti, dvije po njemu međusobno neodijeljene dimenzije. Prepoznavši u umjetnosti njezinu moć kojom prodire pod površinu zbilje, razotkrivajući je kao obmanu, Pirandello, transponirajući »stvarnost« u svijet umjetnosti, dovodi ne samo svoje duboko tragične likove već i čitatelje, pred golu istinu realnosti koju može dohvatiti i prikazati samo umjetničko stvaralaštvo. Istina Pirandellove umjetnosti nameće se kao istina realnosti, a budući da ruši sve čovjekove imaginarne konstrukcije, prikazujući mu, u zaustavljanoj slici života apsurdnost i ništavilo njegove egzistencije, nužno se nameće pitanje važnosti čovjekova boravka u istini umjetnosti.The paper is intended to outline Pirandello’s concepts of art and life, which are, according to him, two inseparable dimensions. Having recognized the power of art, used to delve underneath the surface of reality, disclosing it as a delusion, Pirandello–transposing ‘reality’ into the world of art – brought not only his deeply tragic characters, but his readers too, before the naked truth of reality that can only be grasped by artistic creation. The truth of Pirandello’s art imposes itself as the truth of reality, and since it destroys all of man’s imaginary constructions, showing them, in a frozen image of life, the absurdity and void of their existence, the issue of the importance of man’s sojourn in the truth of art is necessarily raised.

Članak predstavlja prikaz obilježavanja 50. obljetnice Hrvatskog filozofskog društva, koje se održalo u Zagrebu od 6. do 8. prosinca 2007., a uključivalo je simpozij Suvremena hrvatska filozofija, predstavljanje novih knjiga u izdanju Hrvatskog filozofskog društva, godišnju skupštinu Hrvatskog filozofskog društva, svečanu akademiju u povodu 50. obljetnice Hrvatskog filozofskog društva, te okrugli stol o Vladimiru Filipoviću, prvom predsjedniku Hrvatskog filozofskog društva.The paper outlines the celebration of the 50th anniversary of the Croatian Philosophical Society that took place in Zagreb 6–8 December, 2007. The event incorporated the symposium entitled Contemporary Croatian Philosophy, the presentation of books published by the Society, the annual assembly of the Society, the formal academy to mark the 50th anniversary, and the round table on Vladimir Filipović, the first president of the Croatian Philosophical Society

U radu se istražuje gdje se Fran Krsto Frankopan u opisu ženine ljepote i vlastita doživljaja ljubavi približava petrarkizmu, a gdje, i u kolikoj mjeri, iz estetičke perspektive, usvaja platonovske i novoplatonovske koncepte ljepote i ljubavi. Frankopanovo pjesničko djelo dokaz je njegova značajnog prinosa razvoju barokne estetičke misli u kontinentalnoj Hrvatskoj. U vrijeme kada u kulturnom, javnom životu i književnom radu kontinentalne Hrvatske, koja se nalazi u teškom položaju uzrokovanom dugogodišnjim ratovima i nepovoljnim političkim okolnostima, prevladavaju djela religioznog i moralno-poučnog, didaktičkog sadržaja, usmjerena na vjersku tematiku, na isticanje pobožnosti i kreposti, na opominjanje i odvraćanje od grijeha i zemaljskih slabosti, Frankopan se, iako je pokazao da je itekako religiozan, izdvaja svojom poezijom u kojoj slavi život, mladost, ljepotu žene i tjelesne užitke. Slaveći ljubav, tjelesnu ljepotu i putene užitke, Frankopan zapravo promišlja smisao života, položaj čovjeka u ovom svijetu, odnos ovozemaljskog i onozemaljskog, tjelesnog i duhovnog, stavljajući tako svoje pjesništvo u službu otkrivanja prave istine ovoga svijeta i upućivanja na pravu narav i izvor ljepote.

U Petrićevu učenju o čuđenju kao vanjskom cilju pjesništva te njegovu stavu da novost čini osnovu čuđenja jasno se raspoznaju bitni teorijski elementi karakteristični za kasniju, baroknu poetiku E. Tesaura. Iako se Petrić i Tesauro slažu oko zadatka pjesništva – ono treba pobuditi čuđenje, začuditi – njihova se teorijska gledišta razlikuju u pogledu konačnog cilja čuđenja. Petrić poučava da ono treba svoj pravi, krajnji cilj naći u poticanju vrline, znanja i mudrosti, a u poetičkoj teoriji 17. stoljeća, u kojoj svoje reprezentativno mjesto nalazi Emanuele Tesauro sa svojim kapitalnim djelom Il cannocchiale aristotelico, čuđenje ima za cilj u prvom redu prikazati pjesnikovu virtuoznost i impresionirati recipijenta majstorstvom stvaranja jezične igre. Povlačenjem razlika u viđenju i tumačenju finalnog cilja pjesništva, u radu se nastoje istaknuti sličnosti i razlike u značenju pojma ingegno, njegovoj ulozi i zadaći koju mu pridaju Petrić i Tesauro. Unatoč tomu što je navedeni pojam u teoriji baroknog predstavnika složeniji nego kod creskog mislioca, on za obojicu predstavlja dokaz čovjekove sličnosti s Bogom, prirođenu sposobnost pronalaženja, čudesnu snagu duha kojom čovjek-umjetnik stvara poput drugog Boga. Ingegno ima ključnu ulogu u pjesničkom stvaranju, no za razliku od Tesaura, u Petrićevoj teoriji ingegno ne teži igri i zabavi, već istini, spoznaji i mudrosti.Petrić’s doctrine of the marvel as exterior purpose of poetry and his view that novelty constitutes the basis of marvel clearly demonstrate the major theoretical elements characteristic of the more mature, Baroque poetics of Emanuele Tesauro. Although Petrić and Tesauro agree on the role of poetry – to arouse marvel – their theoretical views differ concerning the ultimate purpose of marvel. In his early work Lettura sopra il sonetto del Petrarca, Petrić elaborates that poetry shoud seek its true and ultimate ideal in enhancing virtue, knowledge and wisdom, while in hid Della Poetica he most critically argues against the modern poets of his day who, guided by private interests, choose marvel as the ultimate purpose. In seventeenth-century poetics in which Emanuele Tesauro occupies a prominent place with his masterpiece Il cannocchiale aristotelico, surprise has primarily been assigned the role of demonstrating the poet’s virtuosity and impressing the recipient with his artful wording. Having drawn a parallel between Petrić’s and Tesauro’s approach to the purpose of a poetic act, this paper will consider the meaning and role of the notion ingegno as interpreted by Petrić and Tesauro. Despite the fact that Tesauro’s theoretical approach to the mentioned notion is more elaborate than that of Petrić, they both envisage it as proof of man’s resemblance to God, in inherent of invention, miraculous energy of the spirit with which man-the artist creates in a God-like manner. Ingegno plays a crucial role in poetic creativity. In Tesauro’s theory this notion is claimed to entertain the reader, whereas in that of Petrić it should teach, enrich human knowledge and wisdom.