Nijaz Ibrulj

Prepoved heteroglosse, ki jo je v imenu oblikovanja nekakšne komunikacijske skupnosti prvi izpeljal sam Pavel iz Tarza, tj. prepoved samoizgrajevanja, prepoved osebnega pristopa k ontološkemu misteriju, večkratno nakazuje strah pred tranzitivnostjo misterija. S tem je tudi prvič v zgodovini prišel na dan strah institucije pred posameznikom. Taisti strah se je pozneje ohranjal stoletja: naj v Poeziji molči tisti, ki govori s simboli; naj v Umetnosti molči simbolična umetnost; naj v Filozofiji molči tisti, ki misli nemisljivo, ki izreka neizrekljivo. To implicira, da se naša zahteva po heteroglossi iz tega osnutka možne filozofije religije lahko in mora izpeljati na področju estetike, etike, filozofije in predvsem politike. Vprašanje možnosti heteroglosse je vprašanje svobode afirmiranja in negiranja, pravice do aritmike, do lastnosti, nenavadnosti, posebnosti. To je vprašanje pravice do nepripadanja skupnosti, v kateri Veliki hermenevtik stopa med osebnost in Mysteriumom.

The conceptual framework that emerged in relation to Komsic’s theory of social pulsations is composed of notions we will deem convenient in the reception of this theory: the anomalous character of social causation, implicit normative inferentialism, projective semantics of social relations, projective sociology, projective social phenomenology, inferential explication of social relations, social inferentialism, and many others. This conceptual framework is part of a “partial doctrine” itself, or a counter-factual position within sociological theory that could legitimately be called projective sociology, or connectionistic social theory, that is founded on a new projective semantics of social relations. If we are able interpret Komsic’s approach to social theory through the conceptual framework presented here, then the evidence of its sustainability lies in the constructability of this new conceptual framework, that is in the mapping of structures which the two sets of propositions, or claims, produce when and if brought into resonance.

Esej "Stoljeće rearanžiranja: nanoznanost i globalno društvo", dovodi u vezu modernu znanost (nanoznanost) i moderno društvo (globalno društvo) kroz odnos nanotehnologizacije i globalizacije kao najvažnijih procesa jedne mreže fenomena koji se dotiču na području tehničkih i društvenih znanosti. Autor karakterizira 21. stoljeće kao stoljeće rearanžiranja u kojem znanost i filozofija funkcioniraju sa zajedničke osnove koja je holistička i pragmatička. Komparacijom novih tehničkih metoda u znanostima o materijalima i novih procesa u društvenoj ontologiji autor stavlja u odnos dva pristupa i dvije skale identifikacije i reprezentacije: nanoskalu na području zananosti ο materijalima i globalnu skalu na području znanosti ο društvenim odnosima. Tehničke znanosti u formi nanoznanosti orijentirane su na stvaranje nove infrastrukturne paradigme: "ambijenta inteligentnog prostora" vođenog idejom "svi-u-digitalnom-svijetu". Društvene znanosti, koje sudjeluju na planu integracije i globalizacije, orijentirane su na stvaranje nove transnacionalne i spekulativne paradigme: "mobilnog hiper-prostora za internacionalno poslovanje" vođene idejom "svi-u-demokratskom-svijetu". Obje vrste znanosti proizvode istu vrstu nevidljive ontologije koja je dostupna samo virtualnoj identifikaciji i reprezentaciji zasnovanoj na osmišljavanju, stvaranju i proizvodnji programibilne supstancije i programibilnog identiteta. One produciraju identičnost / uniformnost u funkcionalnom operiranju tehničkim sredstvima i političkim principima. U sintagmi "društvo zasnovano na znanju" termin "znanje" ima značenje "znanje proizvodnje, znanje upotrebe i znanje operiranja pametnim (programibilnim) materijalima i pametnim (programibilnim) identitetom". U "D&D svijetu" (digitalnom & demokratskom svijetu) svi ljudi moraju znati upotrebljavati tehnološki mikro-svijet i politički makro-svijet kako bi postigli isti cilj: kontrolu nad prirodom i društvom. Nevidljivost ili iščezavanje realnih stvari, realnih sredstava komunikacije i realnih društvenih odnosa, jeste novo tehničko i ideološko sredstvo stvaranja "novog čarobnog svijeta".

We analyze metaphysical foundations of the logical and epistemological construction of knowledge in Aristotle's First Philosophy. The possibility to define this construction as analytical epistemology is deduced from the fact that Aristotle used the term substance (ousía) in many equivalent expressions and different semantic roles, but with the same meaning. The basis for that is a semantic convertibility (antístrephein) of the concept of substance (or "what is", or the "essence" of being) in each of the fields of knowledge. Here we have listed the four most general aspects of the meaning of the term substance ( ousía) and expanded them to ten aspects in their specific use in the physical, logical, linguistic and ontological domains. Because of all of the above, we define Aristotle's First Philosophy (pròte philosophía) as analytical epistemology, as a system of knowledge and cognition based on a system of many senses of the term substance or conceptual conversions of the term ousía. In doing so, we observed these models of conversion of the meaning of the term substance through four predicative forms: synonymous, homonymous, paraonymous and analogical, which are based on four aspects of the concept of identity as logical sameness: that which is the same / identical (tò autón) because it belongs to the same genus (génos ), or belongs to the same / identical (tò omôion) species (eîdos), or has the same /identical (tò íson) number (aríthmos) or same/identical semantical relations (tò análogon). It can be seen that conceptual analogy (analogía) is the basis of all semantic transformations through which the concept of substance (ousía) goes in analytical epistemology.

Knjiga pod nazivom PORFIRIJEVO NASLJEĐE U BOSNI sadrži tri dijela: prvi dio čini uvodna studija TRANSFORMIRANI LOGOS ; drugi dio je studija BOSNIA PORPHYRIANA - nacrt razvoja logike u Bosni i Hercegovini; treći dio je dvojezično (grčko-bosansko) izdanje znamenitog Porfirijevog djela UVOD / Eisagoge / ISAGOGE / إيساغوجي. Ovim dijelovima slijedi obimni komentar Porfirijevog teksta. Povezani na ovaj način ova tri dijela knjige daju cjelovit uvid u tradiciju bavljenja logikom u Bosni i Hercegovini, kako kroz sadržaj obrazovnih sistema u jednom dugom periodu tako i kroz informacije o pojedinačnim autorima i djelima koja su pisana na arapskom, latinskom i bosanskom jeziku. Pri tome se važnost ove aktivnosti osvjetljava iz konteksta svjetske filozofske tradicije, kako na Istoku tako i na Zapadu, iz koje je Porfirijevo djelo dospjelo do naših autora u Bosni i Hercegovini. Osim kompletnog prijevoda Porfirijevog djela Eijsagwghv »ISAGOGE / UVOD ]sa grčkog na bosanski jezik, ovde su prvi put prevedeni veći odlomci iz Porfirijevih spisa Tumačenje Aristotelovih Kategorija kroz pitanja i odgovore [Eis tas Aristotelous Kategorias kata peusin kai apokrisin], Polazne postavke o predmetima umovanja [ Aformai pros ta noeta], Pismo Marcelli [Pros Markellan], O suzdržavanju od jedenja mesa životinja [Peri apohes empsyhon ], Pitagorin život [Pythagorou bios], i neki djelovi Filonovih Alegorijskih interpretacija [ NOMON IERON ALLEGORIAS TON META TEN EKSAEMERON TO PROTON.]. Paralelno s izlaganjem glavne teme koju čini Porfirijev život i djelo, kroz cijelu uvodnu studiju pod nazivom TRANSFORMIRANI LOGOS, koja tematski i obimom funkcionira kao samostalna knjiga, odvija se, ne manje značajno, izlaganje transformacije jednog od najznačajnijih filozofskih pojmova, pojma LOGOS (logos) kroz različite periode filozofskog promišljanja (predsokratski, klasični, helenistički, eklekticizam, neoplatonizam s utjecajem neopitagorizma i stoičke filozofije) i ranokršćanske dogmatike / apologetike pa i heretičkih devijacija u manjem ili većem stupnju. Misao koja slijedi iz ovih izlaganja može se eksplicitno izreći ovako: ako se bog ikada pojavio u historiji (mišljenja), ili ako se objavio ( u svijetu) kroz riječ logos, onda su za to indirektno odgovorni filozofi, a ne teolozi bilo koje monoteističke religije! Nakon mitologija, genealogija i fiziologija (kako Aristotel imenuje predsokratsku filozofiju prirode) koje su prevladavale u objašnjenjima prirode svega (to pan), filozofska misao je ''donijela na svijet'' koncept LOGOSA (logos) kao PRINCIPA (arhe) umnog shvaćanja jedinstva suprotnosti koje djeluju u svemu i iz kojih sve nastaje; ranokršćanska teologija ga je transformirala u Osobu i monoteističkog boga! Filozofija je ovaj princip odredila kao dijalektički (dialektikos) i kao apo-fantički (ajpo-fantikos); teologija ga je transformirala u epi-fanijski čin božijeg objavljivanja i pokazivanja u svijetu (ejpi-faneia). Filozofija je ovaj princip transformirala iz implicitne kriptologičke funkcije kosmičkog harmoniziranja suprotnosti (Heraklit) u eksplicitnu formalno-logičku shemu dijalektičkog diskursa (Platon) i silogističkog dokazivanja (Aristotel); teologija ga je transformirala u epifaniju ljudskog Tijela kroz ''misterij paradoksa'' kao Jedinstva Svetog Trojstva; filozofija je princip logos-a ''otkrila'' misaonim sagledavanjem u kretanju i promjenama u prirodi (fysis) ili ga je producirala misaonim sagledavanjem jedinstva suprotnosti (ta enantia) i transformirala u pravcu eksplicitne formalne logike u računu pojmova; kršćanska teologija ga je posvojila i transformirala u područje izvan-logičke transupstancijacije. Jedna semantička transformacija jednog filozofskog principa završila se na filozofskoj strani u dijalektici i silogistici (formalnoj logici), a na strani ranokršćanske teologije u transsupstanciji principa u personalnog boga Isusa Krista i stoljetnim pokušajima pronalaženja ontološkog dokaza o egzistenciji tog i takvog boga. Zbog svega toga, Porfirije i drugi paganski filozofi pisali su knjige protiv kršćana koristeći se logikom protiv kršćanske interpretacije logos-a; kršćani su pisali knjige protiv paganskih filozofa i heretika koristeći se svojom interpretacijom logos-a protiv logike.

The article presents the basics of second-order predicate logic (SOL). The need for a symbolic representation of the general quantifier is pointed out. A distinction is made between the first-order predicate logic (FOL) and the second-order predicate logic (predicates of predicates, relations of relations). The syntax and semantics of the second-order predicate logic are introduced. Logical and non-logical designators and operators, terms, rules for forming logical formulas, status of variables, and rules for variable substitution are introduced. Reference is made to Henkin's semantics of controlled predicates, and an axiomatic system of second-order predicate logic. Russell's analogy for the axiom of choice and methods of proving the validity of the deduction for second-order predicate logic are given.

U tekstu se bavim logikom i semantikom nepreciznog svijeta. Konfrontiram dvovrijednosnu i fuzzy logiku. Kao primjer uzimam Kafkin roman Proces u kojemu je dizajniran neprecizni kontekst s riječima koje su rigidni označitelji bez rigidnih značenja, što proizvodi neprecizni svijet logičkih i semantičkih relacija. U predstavljanje problema uvodim temeljne koncepte filozofije jezika Fregea, Wittgensteina, Tarskog, Searlea, Quinea i Davidsona. U tekstu razlikujem logičku i semantičku identifikaciju identičnosti identiteta. Razlikujem referenciju i inferenciju, odnosno reprezentaciju i identifikaciju kao temeljne komponente kroz koje se realizira identičnost identiteta u jezičnom i logičkom smislu. Ovu razliku zasnivam na djelovanju logičke unifikacije i granulacije predikata u strukturi misli i semantičke unifikacije i granulacije atributa u strukturi iskaza i njihovu odnosu prema ontologiji konteksta.Kroz konfrontaciju logičke i semantičke unifikacije i granulacije nalazim da granice logike nisu granice jezika. Jezična unifikacija ide iznad ili preko najviše postavljenog roda i ispod najniže postavljene vrste. To omogućuje vanlogičku, neznanstvenu, konfesionalnu,umjetničku, pjesničku, profetsku i svakodnevnu upotrebu jezika.In this article I present some characteristics of logics and semantics of an uncertain world. I confront two-valued and fuzzy logic. I use Kafka’s novel Process as an example, which is designed as an uncertain context with words which are rigid designators without rigid meaning. That produces an uncertain world of logical and semantical relations. In presentation of problems I introduce basic concepts of Frege’s, Wittgenstein’s, Tarsky’s, Searle’s, Quine’s and Davidson’s philosophy of language. I differ the logical and semantical identification of identity. I differ reference and inference, or representation and identification as two components which are fundamental for the identification of identity. I found this difference on the role of logical unification and granulation of predicates in the structure of thought and semantical unification and granulation of attributes in the structure of statements and their relation to ontology of context. Through the confrontation of the logical and semanticalunification and granulation I find that the limits of logic are not also the limits of language. The semantical unification goes over the highest genre and below the lowest species. That enables the extra-logical, non-scientifical, con-fessional, pro-phetical, artistic, and ordinary use of language